Je li "slobodna volja" iluzija?

Kako trenutno stvari stoje, ne postoji ni jedan argument koji bi išao u prilog slobodne volje, izuzev jake volje koja za sebe želi neku "slobodu". Priroda živoga je takva da uvijek teži najtecanju sa svojom okolinom i ostalim živim bićima za dominaciju. To joj je osnovna sklonost. Kako to najčešće biva, većina organizama nauče da se pokore svojoj okolini i ostalim elementima koji ispoljavaju jaču volju - to nazivamo prilagođavanjem i danas se to smatra glavnim mehanizmom evolucije. No, je li to istina?

Postoje tri glavna odnosa koje volje mogu zauzimati jedna u odnosu na drugu:

1. Dominacija
2. Potčinjenost i
3. Izbjegavanje

Težnja za slobodom ne može biti odlika dominantne volje, jer je ona, po definiciji, slobodna, ona je jedina slobodna. Sve ostale volje, kroz njihovu težnju za dominacijom istovremeno teže "slobodi", onoj slobodi koju jedino ima dominantna volja.

Na primjeru čovjeka, imajući u vidu činjenicu da je tokom istorije uvijek bilo daleko više onih koji se pokoravaju nego onih koji vladaju, normalno je i očekivati težnju za slobodom kao preovladavajuću karakteristiku najvećeg broja ljudi danas - u tome se ogledaju sve svjetske religije i društveni sistemi jer svi, praktički bez izuzetka, naglašavaju tu slobodu volje, koja ne-dominatnim voljama velikog broja zvuči i obećava osjećaj moći.

Izuzev te volje za dominacijom (slobodom) da li postoji ikakav drugi dokaz, način dokazivanja - da sloboda i postoji? Rekao bih da nema, jer su dosad svi sistemi koji su se najviše ponosili slobodom, što je naročito kakakteristično za socijalističke i demokratske sisteme, pokazali koliko je ta sloboda koja se proklamira u stvari - strogo ograničena. Čak joj je i to ograničenje ušlo u definiciju, pa se kaže da je sloboda ograničena slobodama drugih ljudi. "Sloboda" i "ograničena" u ovom kontekstu su protivriječnosti par excellence, a činjenica da je opet, unatoč tome, težnja za slobodom i čak tvrdnja da je čovjek u takvom i takvom društvu slobodan, očigledno ukazuje na određenu nesvjesnu aspiraciju ka idealu - nedostižnom idealu, kao što su i inače ideali. Kroz tu aspiraciju, čovjek ipak i dalje slijedi unaprijed zacrtani obrazac težnje za dostizanjem dominacije, apsolutne moći nad prirodom i resursima, u koje uključuje i životinje i ostale ljude.

Odsustvo slobodne volje, to jest, "slobode" unutar volje, mogućnosti da volja hoće i nešto drugo osim moći, ukazuje na determinizam. Obzirom na to, sloboda volje je iluzija, jedna i jedina koja omogućava opstanak i život unutar sheme gdje je mjesto dominantne volje već prisvojeno od strane neke druge volje. Unutar uma, iluzija i stvarnost se preklapaju i mogu se lako zamijeniti. Primjer za to su raznorazni korisnici opojnih droga, poput LSD-a, heroina, marihuane i sl. supstanci. Ono što se danas teško shvaća su uzroci pribjegavanja takvim sredstvima, jer je naglasak stavljen na fizičko sprječavanje i kažnjavanje korisnika tih supstanci, bez da se ulazi u otklanjanje uzroka koji je, kao i što je običaj, uvijek ukorijenjeno u težnju za osjećanjem moći. Ako se moć osjeća, onda ona i postoji - to je premisa života, premisa opstanka, koja datira iz najdavnijih vremena, kada je bilo sasvim nedvosmisleno jasno da je osjećaj jednako realnost. Isto tako kao što znamo da postoje narkomani, znamo i koliko je teško odvojiti ljude od korištenja opojnih sredstava. Čak i nakon što prođe period odvikavanja, u umu ostaje prazno mjesto gdje je prije stajao osjećaj moći, i takva osoba će se nerijetko nakon određenog vremena, i uz povoljne vanjske uslove - vratiti svojoj ovisnosti.

Upravo na osnovu toga možemo izvući i zaključak o tome zašto se dogma "slobodne volje" toliko žestoko širom svijeta brani. Sa sociološke strane, ona omogućuje i još jedan dodatni izvor osjećaja moći za pripadnike neke zajednice - kažnjavanje, brutalnosti i napastvovanje određene kategorije ljudi i na taj način na najdirektniji način stvara u pripadnicima društva osjećaj nadmoćnosti, a sa psihološke strane unutar samih ljudi, sloboda obećava moć, moć za koju ljudi u određenim uslovima daju i vlastiti život, kao što su slučajevi samoubistava i ratovanja.

Pitanje je šta bi se desilo kada bi se ova iluzija uklonila iz čovjeka? Da li bi čovjek i dalje mogao preživjeti, oslanjajući se samo na "stvarne" izvore samopotvrđivanja vrijednosti?