Ljubav prema iluziji

Od doba Prosvjetiteljstva naovamo imamo dvije oprečne ideje vodilje. Jedna kaže da je svrha čovjekovog života potraga za srećom a druga potraga za istinom.

Jasno je da su ove dvije ideje (ideali) nespojivi, osim u izuzetnim slučajevima, jer ono što je istinito ne mora nužno da bude i prijatno za naša osjetila, naš um, naš ego... Postoje i infamozne "neugodne istine" kojih se svi boje, i sam strah od "neugodnosti" u istini je često dovoljan da parališe potragu za njom. To je atavizam naše ljudske prirode, težnja za otklanjanjem neugodnih senzacija i istovremeno motiv za traženje onih ugodnih.

U svom prirodnom okruženju, tj. u divljini, nekoliko desetina i stotina hiljada godina unazad, za čovjeka je bilo pogubno da ima iluzije, jer je život u tim vremenima bio surov i konkretan, te je bilo neophodno da se "zna istina" o svijetu oko sebe. Danas, kad je čovjek zaštićen od svojih prirodnih manjkavosti u smislu preživljavanja, pogubnost iluzije više nije tako strašna, a s druge strane, čovjeku je moguće da ostvari ugodu mnogo lakše kroz iluziju nego kroz istinu. Jer, on se mnogo puta pokazuje da je u svojoj suštini više hedonist nego bilo šta drugo; trajanje ugodnih osjećanja stvara u čovjeku osjećanje moći (ili, bolje rečeno, moć jeste ugodno osjećanje, svako ugodno osjećanje) koje je nešto čega se nijedno biće ne može odreći i čemu sva, svako na svoj način, teže - to je izvor iz kojeg izvire život, tjera ga da napreduje i da se neprestano poboljšava i prevazilazi. Kod čovjeka ta težnja da se moć osjeća je jača od moći da se ona i ima - stoga on će mnogo više cijeniti besmisao i neznanje nego nešto konkretno i supstancijsko.

Odatle imamo širom svijeta raširene utješne religije i vjerske sisteme, koji nastoje da od čovjeka otklone sve ono što u njemu izaziva strah, neugodu, osjećaj manjkavosti i neadekvatnosti, neizvijesnosti i sl. Razlog zašto su te konstrukcije tako raširene je upravo težnja za srećom a ne istinom, jer se sve one zasnivaju na dogmama, a dogme su samoreferencijske i ne zahtijevaju, same po sebi, nikakvo istraživanje i provjeravanje - one traže da se u njih slijepo vjeruje. Onaj ko je sposoban da se bezuslovno potčinjava okolini i autoritetima (Omega-muškarci i Omega-žene), a takvi su uvijek mnogobrojni - za svoju pokornost biva kompenziran osjećajem spokoja i, u svojoj mašti, biva uznesen iznad svih onih ljudi i organizama koji ne dijele njegov novostvoreni, iluzorni, hijerarhijski poredak. Međutim, iskustva narkomana nam govore da, što se tiče uma, iluzija i stvarnost su jedno te isto, pod uslovom da je neka iluzija stabilna - kao što narkomani neprestano moraju uzimati redovno nove i nove doze droge, često morajući, zbog desenzibilizacije, povećavati dozu - tako i ljudi koji su ovisni o iluzijama i želji za spokojem i utjehom moraju redovno da se podsjećaju dogmi koje im pružaju pomenute osjećaje: zato idu u crkve i ostale hramove, govore i raspravljaju među sobom o temeljima svojih vjerovanja, time stalno, na više ili manje očigledan način, ponavljajući "gradivo"...

Onaj ko bi htio da ukloni neku od tih iluzija sa svojim idealom "potrage za istinom" i koji bi htio da pred njima izloži neku činjenicu koja napada temelje iluzije, redovito će se susresti sa negodovanjem, otporom, bijesom, mržnjom ili marginalizacijom - impuls da se zaštiti "dobro osjećanje" je dovoljno jak da će do posljedenjeg daha i atoma snage braniti temelje na kojima se to "dobro osjećanje" zasniva.

Zbog svega ovoga, nije nimalo začuđujuće što su raznorazni vjernici i duhovnjaci tako žestoki apologeti određenih "istina" i što su, u manjoj ili većoj mjeri, nezainteresovani za stvarnu spoznaju; paralelno, svaka indicija koja potvrđuje ono što vjeruju je od velike važnosti i ona se obično prihvata sa vrlo malo kritičnosti.

Ovdje se može primijetiti jedan jednosmjeran trend koji ima u interesu sve samo ne istinu. Stoga se čovjek, zajedno sa onim što naziva "čovječanstvom" neprestano davi u lažima.