Šta tjera ljude da drže ljubimce?

I šta možemo naučiti o takvim ljudima prema načinu i vrsti životinje koju drže za ljubimca?

U našem jeziku, "ljubimac" je naziv koji u korijenu ima riječi "ljubiti" (voljeti) - prema tome, "ljubimac" je onaj kojega netko drži da bi ga volio. Drugim riječima, čovjek uzima neku životinju sa samo jednim ciljem - da bi mu poslužila kao odvodni kanal za ispoljavanje ljubavi. No, zašto to mora biti životinja? Zašto ne ispoljava tu ljubav prema drugim ljudima?

Možda takvi ljudi ne osjećaju druge ljude dostojne ljubavi. To, kako mi se čini, otkriva jedno dublje razočarenje u čovjeka i moguće čak i lično nezadovoljstvo - vlasnik ljubimca pomoću životinje kao surogata za one osjećaje koje nije u stanju ispoljavati na drugi način, sebe ponovo nastoji učiniti podnošljivim u vlastitim očima - jer ispod te "ljubavi" skriva gađenje prema sebi.

Kakve se emocije i motivi skrivaju ispod želje za "ljubimcima" možda najbolje otkriva način na koji se neki vlasnici odnose prema njima.

Ovdje imam u vidu raznorazne načine sakaćenja životinja, od kojih ja najraširenije kastriranje, sječenje repova kod nekih vrsta pasa, sječenje kandži kod mačaka, brijanje dlake i ostalo - sve se to čini kako bi se "ljubimci" prilagodili čovjekovim potrebama; ono što se, međutim, time postiže, jeste da se životinjama na taj način nastoji oduzeti njihov identitet, njihova bit, i učiniti ih "živim igračkama". Čini se da je taj oblik izražavanja ljubavi prema životinjama (tvrdi se da se sve to čini "za njihovo dobro") u stvari samo varka kojom se želi dati oduška okrutnosti prema slabijima - to bi bio onaj čuveni "hubris" koji je u Antičkoj Grčkoj smatran zločinom. Životinje su ljudi otrgnuli iz prirode, vještačkom selekcijom od njih napravili nešto što je najsličnije igračkama kojima se igraju djeca, iz njih se nastojalo istjerati sve ono što je prirodno, divlje - a potom takvo jedno biće sakatiti - na osnovu toga može se izvući kao zaključak gorepomenuti osjećaj samogađenja i samoprezira - jer ono što je čovjek učinio svojim "ljubimcima" učinio je i sebi: istjerao je prirodnost i divljinu iz sebe, i kroz svoj parazitski odnos sa ljubimcima na jedan slikovit način on zapravo vrši samomučenje, jer je slika koju je stvorio o sebi njemu postala nepodnošljiva.

To bi mogla biti pozadina ljubavi uopšte; ma koliko je pjesnički uznosili, ona ostaje pokušaj da se od nečega stvori nešto nalik sebi, da bi se potom to tiranisalo i napastvovalo, nastojeći se na taj način uznijeti i ojačati u vlastitoj slici o sebi...