Vječito vraćanje

Friedrich Nietzsche (citat):“Pogledaj ovu kapiju! Patuljče!” nastavih da govorim: “Ona ima dva
lica. Dva se puta ovdje stiču: njih još niko nije prešao do kraja.
Ova duga ulica što vodi natrag: ona traje cijelu vječnost. A ona duga
ulica što vodi naprijed – to je druga vječnost!
Ti putevi protivrječe jedan drugom; prosto se udaraju glavama: a
ovdje, kod ove kapije, sastaju se. Ime kapije piše gore: ‘Trenutak’.
Ali kad bi neko pošao dalje jednim od njih – i sve dalje i dalje: vjeruješ
li, patuljče, da bi ti putevi vječno protivrječili jedan drugom? –
“Sve što je pravo, laže”, promrmlja patuljak prezrivo. “Svaka istina je
kriva, i sámo vrijeme je krug.”
“O, duše teže!” rekoh razgnjevljeno, “ne olakšavaj sebi previše! Ili ću
te ostaviti da čučiš tu gdje čučiš, ćopavko – a ja sam te iznio na visinu!
“Pogledaj”, nastavih, “ovaj trenutak! Od ove kapije koja se zove trenutak
vodi duga vječita ulica natrag: iza nas leži cijela vječnost.
Zar ono što od svih stvari može trčati nije već jednom moralo pretrčati
ovu ulicu? Zar se ono što se od svih stvari može desiti nije već jednom
moralo desiti, zar nije već jednom učinjeno, protrčalo?
I ako je sve već postojalo, šta ti, patuljče, misliš o ovom trenutku? Zar
nije i ova kapija morala već – jednom postojati?
I zar nisu sve stvari toliko čvrsto vezane u čvor da ovaj trenutak
povlači za sobom sve stvari koje će doći? Dakle – čak i sebe sama?
Jer ono što od svih stvari može trčati: to će i ovom dugom ulicom
naprijed – morati jednom da pretrči! –
I ovaj spori pauk što mili pod mjesečinom, i ta mjesečina sama, i ja i ti
pod kapijom, zajedno šapućući – zar nismo svi mi već jednom morali
postojati?
– i zar se ne moramo vratiti i trčati onom drugom ulicom, naprijed,
ispred nas, onom dugom stravičnom ulicom – zar se ne moramo vječito
vraćati? – “